Povratkom iz Amerike u Srbiju, Vinča me je dozvala da je proučim, osetim, doživim i pretočim u sveže boje.
Mojim venama protiče doživljaj koji jasno govori da su Vinčanci svesno napustili “vidljivu istoriju” kada je ljudska civilizacija izabrala drugi pravac i ušla u eru nasilja i razaranja, u epohu dominacije u potrazi za moći, za formom, za spoljnim sjajem. Znajući da njihov način života nije mogao da preživi u tom novom talasu, svesno su se povukli i svoje znanje zakopali, rasuli i “ućutkali” da sačeka novo vreme. I sada, kada se svet ponovo pita kako dalje, Vinča se ponovo javlja, u meni, u svakom ko je spreman da dopusti, i to ne da bi dominirala, već da ponudi put isceljenja.
Za Vinčance, prošlost, sadašnjost i budućnost nisu bile odvojene, već slojevite. Vreme se “vraćalo”, a ne “odlazilo”. U toj tišini Vinče, ja čujem puls sadašnjice. Moj život se nastavlja sa Vinčom. Ja postojim u tim ljudima dok oni žive u meni. Kroz svoju poetiku ne predstavljam sećanje na jednu nepravedno zaboravljenu civilizaciju. Moje slike su poziv da je prepoznamo kao vodič za živu prisutnost, kao arhetipski obrazac koji može da nas podseti kako da ne živimo linearno beskrajno tražeći još, već da osetimo svoje cikluse, uskladimo ih sa prirodnom harmonijom, da vratimo moć zajednice i živimo humanim tokom.
Moje umetničko delo, diptih predstavljen u muzeju HistoryMiami (Septembar-Novembar 2025.) inspirisano je arheologijom mog sećanja da Vinča nije nestala, več se povukla i ostala tiho prisutna u strukturi sveta, kao unutrašnje ogledalo čovečanstva, da bi se vratila onda kada svet bude spreman da je razume.
Where Silence Speaks the Pulse of Life
Moj diptih “Where Silence Speaks the Pulse of Life” je vizuelni most između Vinče i sveta koji pokušava da se izleči. Moje slike nisu pejzaži, već energetske mape: prikazi duhovne ekologije koja je protekla kroz mene da oživi srž vrednosti Vinče kao vodič nove civilizacijske paradigme.
Slika 1: Inner River (Leva strana diptiha)
Slika “Inner River” vizuelno prestavlja moj najdublji osećaj Vinče kroz unutrašnje tokove postojanja. U slojevima zelene i organske dinamike, prikazane su duhovne reke koje protiču ispod svesti – instinkt, intuicija, senzitivnost i drevno znanje koje ne govori jezikom reči. Ovaj vizuelni tok, u dijalogu je sa ritmovima zemlje, vode i daha.
Slika 2: Sacred Memory (Desna strana diptiha)
Slika “Sacred Memory” je direktna konekcija sa arhetipom vinčanske žene koji živi u meni i šalje poziv da se setimo kruga iz kojeg smo svi potekli. Da probudimo pamćenje koje nosimo u kostima, vodi, venama na tišinu iz koje nastaje mudrost sa kojom poštujemo ritam prirode i slavimo svetost postojanja u punom prisustvu svakodnevne svesnosti.
Vinča Kao Prvi Primer Civilizovane i Primenjene Inteligencije
Vinčansku civilizaciju, razvijenu između 5700. i 4500. godine p.n.e. na prostoru današnje Srbije i Balkana, arheolozi i savremeni mislioci danas sve više prepoznaju kao jednu od najranijih visokih kultura Starog sveta. Njena veličina ne leži samo u vremenskoj dubini, već u izuzetno razvijenim aspektima svakodnevnog života, duhovnosti i organizacije društva, koji svedoči o visokom stepenu primenjene inteligencije.
Vinča je posedovala prvu poznatu urbanističku organizaciju u Evropi. Njena naselja nisu bila haotične aglomeracije, već promišljeno građena u koncentričnim krugovima, sa centralnim prostorima za zajedničke rituale, komunikaciju i rad. Kuće su bile orijentisane prema solsticijskim i lunarnim pravcima, građene od kombinacije prirodnih materijala (drveta, blata, trave), s jasno definisanim prostorijama, ognjištima i ventilacijom.
Njeni stanovnici su posedovali sofisticiranu tehnologiju: koristili su alatke od kamena, kosti i drveta, ali i prve legure metala (bakra) i razvili metode topljenja i oblikovanja rude. To je činilo Vinču najstarijom poznatom metalurškom kulturom u Evropi. Alati su kombinovali organske i obrađene materijale sa preciznošću koja ukazuje na duboko razumevanje funkcije, izdržljivosti i prirode resursa. Takođe su uzgajali pripitomljene životinje, obrađivali tlo sistematski i razvili živ poljoprivredno-ribolovni režim koji je podržavao dugotrajna stabilna naselja.
Posebno važan element predstavlja tzv. Vinčansko pismo – serija znakova urezanih na keramičkim pločicama, posudama i figurama, koje mnogi naučnici prepoznaju kao najstariji oblik pisane komunikacije u istoriji čovečanstva, prethodnik sumerskog i egipatskog pisma. Ovi simboli sugerišu postojanje jezičkog sistema, ili makar kodiranog misaonog modela.
Vinča nam ostavlja sliku inteligentne, ekološki usklađene i duhovno duboke zajednice, čija dostignuća nisu bila nasumična već sistemska, promišljena i primenjena.
Civilizacijski Dometi Vinče – Duhovna i funkcionalna simbioza
Želim da predstavim Vinčansku civilizaciju ne samo kao duhovnu i simboličku silu, već i kao visoko razvijenu pragmatičnu kulturu, sa značajnim tehnološkim, organizacionim i resursnim dostignućima. Iako govorimo o neolitu (kameno doba), Vinča prevazilazi stereotipe “primitivne zajednice” i postavlja standarde koje neke kasnije civilizacije tek dostižu.
Ova civilizacija nas ne impresionira monumentalnošću, već zrelim suživotom sa prirodom. U vreme kada svet pokušava da nauči kako da se regeneriše — Vinča nas podseća da održivost ne mora biti budućnost, već sećanje.
Vinčansko društvo negovalo je balans između ženskog i muškog principa u zajedništvu. Vinčanska žena ne simbolizuje moć već ritam. Bila je čuvar ciklusa, povezana s mesecom, plodnošću, tišinom i unutrašnjim svetilištem. Vinčanski muškarac ne predstavlja dominaciju već povezanost i strukturu koja štiti ritam. Bio je podrška kroz građenje, snabdevanje i održavanje spoljnih struktura zajednice. Zajednica ne funkcioniše kroz autoritet, već kroz uzajamnu prisutnost. Porodica nije bila hijerarhijska piramida, već kružni sistem brige, učenja i poverenja. Deca su odrastala unutar zajedničkog ritma, vođena mudrošću predaka i svakodnevnim ritualima, a ne autoritetom.
U današnjem svetu u kojem se duhovno i telesno doživljava razdvojeno, Vinča predstavlja dragocen primer civilizacije koja je uspešno uspostavila simbiozu između svetog i svakodnevnog. U njoj umetnost nije bila luksuz, već izraz svakodnevne svesnosti.
Vinčanske figurine su portali, a ne statue. Više od 2.000 figurina je pronađeno na Vinčanskim lokalitetima i nijedna nije sasvim ista. To sugeriše da nisu služile masovnom obožavanju, već ličnom, intimnom povezivanju sa silama života. Figura nije bila dekoracija, već misaoni objekat, amajlija, ogledalo zajedničkog pamćenja.
U tom smislu, Vinča danas ne nudi samo arheološko nalazište, već duhovnu matricu jednog harmoničnog sveta; sećanje čovečanstva na harmoniju između čoveka i prirode, žene, muškarca i zajednice, tela i duha. Njeno vreme je bilo potisnuto — ali sada, vreme Vinče dolazi ponovo, da nas podseti na ono što je svet zaboravio.
Srbija kao georafski naslednik Vinče ima veliku odgovornost da svetu ponovo predstavi znanje koje nije izgubljeno, već zaboravljeno.
Srbija kao kolevka drevne harmonije u srcu savremenog sveta
Vinčanski princip je nastavio da živi u srpskoj ženi. Tokom vekova se u životu u Srbiji žene su bile nevidljive heroine postojanja, čuvarke porodice, doma i dostojanstva. U vremenima rata i siromaštva, one su svojom tišinom nadmudrivale agresiju. Bile su nositeljke narativa, čuvale priče, pesme, običaje. Vaspitavale su buduće generacije u duhu snage, empatije i preživljavanja. Nisu bile slabe, već su birale ne-nasilje kao strategiju opstanka i tako štitile živote diplomatskom nežnošću.
Vinča nas ne uči da postanemo nešto drugo, već da se vratimo onome što već jesmo. Vinčanska božanstva nisu “na nebu” niti se slave u hramovima, već su prisutna u čoveku, u svakodnevici, u prirodi sa kojom žive u usklađenim ciklusima.
Vinčanska civilizacija, iako drevna, nije primitivna. Ona predstavlja oblik zrelog življenja u skladu sa sobom, prirodom i zajednicom. Nasuprot tome, današnji svet, tehnološki napredan traga za novim pravcima razvoja (održivim, pravednim, duhovno pismenim) dok pati od unutrašnje pustoši, duhovne dezorijentacije i kolektivne iscrpljenosti. U vremenu buke i fragmentacije, dok savremeni čovek svoje telo posmatramo kao “alat za rad” ili “objekat izgleda”, a dušu i svetinju traži van njega, Vinčanci u ritmu tela, koje je u skladu s ritmovima neba i prirode, prepoznaju, čuvaju, prenose duhovne dimenzije. U Vinčanskoj mudrosti žensko telo je prepoznato kao vremenska mapa. Mnogo pre astrologije, ezoterije i moderne nauke, Vinčanci su u telu žene prepoznavali meru vremena (menstrualni ciklus prati Mesečev) pa su prema njemu organizovali ritam rada, sađenja, žetve, praznovanja i slavili transformaciju tela kroz mesečne faze, trudnoću, porođaj i menopauzu. U ženi nije bio samo život već ciklus univerzuma.
Umetnost tada nije simbolizovala moć, niti je ukrašavala svet već ga je tumačila. Vinčanske figure ne slave “ulepšano” telo. One pokazuju prisustvo, energiju, ciklus, plodnost, poštovanje, mudrost postojanja.
Danas, ta energija nalazi svoj novi oblik: žena kao arhitekt budućnosti, ne kroz moć, već kroz prisutnost, intuiciju, povezivanje. Vinčanska žena nije mit, ona je arhetip. A savremena umetnica je njena naslednica.
Ako je Vinča učiteljica budućnosti, drevna budućnost je već postojala.
Zato danas, izložena ovde, u američkom muzeju HistoryMiami, Srbija ne govori o prošlosti. Ona donosi arhetipsko znanje koje pripada budućnosti.
Vinča nas ne poziva da odbacimo tehnologiju, već da naučimo da je koristimo u službi prirode. Ne poziva nas da napustimo gradove, već da ih uprirodimo. Ne traži da budemo kao oni već da se setimo onoga što je već u nama. Ozdravljenje počinje kada se setimo kako da živimo u ciklusu. Ne u potrošnji, već u povezanosti. Ne u dominaciji, već u ritmu, zajedništvu i podršci.
Vinča nije prošlost. Vinča je mogućnost i budućnost, pravac ka zdravijem, toplijem i smislenijem svetu.
Pozivam vas da u komentarima podelite šta moja priča o Vinči budi u vama. Koje nasleđe vi nosite tiho u sebi?
Sa ljubavlju,
Aleksandra Ilić Bjelica – BelA